Walk in my shoes

26.01.2006., četvrtak

Dvi, tri riči...

Moram primijetiti da ste mi škrti na komentarima (čast iznimkama). Ali opravdano, ovo je ionako nikakav tekst. Totalne gluposti pišem i zato ću napraviti malu pauzu dok ne smislim neke dobre ideje ili dok mi se nešto jako zanimljivo ne dogodi.
Iskreno, ni nemam vremena pisati, a bome ni volje. Uglavnom je sve u redu, On je još na putu i trebao bi se vratiti u nedjelju (jedva čekam), Marin sad za kojih sat vremena ima tekmu pa idem s frendicom navijati. Tata je u Njemačkoj, a počeli smo opet normalno komunicirati. Cijeli tjedan jutra provodim kod doktora... I tako... zapravo ništa posebno, osim što sam jučer opet dobila kaznu od 500 kn (+110 kn sudskih troškova) i 1 kazneni bod zbog toga što nisam stala pješaku, s tim da ispred mene su još 2 auta prošla dok je taj isti pješak čekao na zebri. Ah da... I to ti je neka pravda, ali neka, ako njih tih 600 i nešto kuna veseli i ako će pomoći da se državna blagajna obogati i da se napokon ovo jebeno stanje u državi popravi, ma ja sam spremna svaki mjesec trpiti te nepismene budale i prazniti novčanik. :)

P.S. ništa mi ne hvalite novi dizajn...

Pozdrav,
Laura

22.01.2006., nedjelja

Ja sam pomalo hladna osoba, teško izražavam osjećaje. Mrzim samu sebe zbog toga, pogotovo kada za to krive to što sam odrasla bez mame. Gledajući Leu, shvaćam koliko je u njezinoj dobi bitno imati mamu. U toj dobi sam ja svoju izgubila. I Bože, kako bi uopće netko imao srca napustiti tako predivno biće? Taj nevin pogled... Ja sam se u ovo malo dana toliko navikla na Leu da ne znam kako ću sutra kada dođu po nju... Samo se pitam je li moja mama osjetila trunku žaljenja kada je otišla.

S Marinom sam skoro sve riješila, odlučili smo mijenjati neke navike i prilagoditi se jedno drugome. A onda možda dođe u obzir i da on dođe k meni živjeti. Ali do tada ja moram još puno promjena napraviti, moram prvenstveno riješiti stvari u svojoj glavi, onda s Marinom, pa čak i s Njim, a na kraju i promijeniti odnos prema tati. Nikada nam se nije događalo da se ovako često svađamo i znam da sam ja kriva...

Čula sam se jučer sa bivšim zaručnikom. Čestitala sam mu, dobit će dijete. A danas sam si razmišljala kako život nije fer, mislim, onaj san (ili život) koji smo on i ja stvorili dok smo bili zajedno, on taj san živi, ali ne sa mnom i to mi smeta. Mislila sam da je to ono samo naše, ali sve je nekako slično, od njegovog vjenčanja pa sve do sitnica pa čak i djeteta. Nadam se samo da neće dati neko od naših imena djetetu, jer onda stvarno ne znam kako ću reagirati. Ali izvukla sam pouku iz ovoga- kada budem jednoga dana s nekim novim gradila neke nove snove, definitivno na njih stavljam copyright! J

Inače, Marin je sa mnom bio jednu noć i onako smo zajedno promatrali malu Leu kako spava i ne znam, rekao mi je da osjeća da bi volio imati jednog svog anđela sa mnom. Ja sam mu rekla da ne priča gluposti... Nisam mu mogla reći da osjećam isto. I bila sam s njom sinoć na Marinovoj tekmi i on je tako nježan s njom, a on je njoj zanimljiv onako velik :) , mislim ide mu s djecom... to se vidi... Dobro je to znati...

Pusa

19.01.2006., četvrtak

Ja u ulozi mame :)


Ovaj tjedan imam jedan poseban zadatak, meni jako težak, ali mogu reći da sam se lagano ufurala... Čuvam preslatku curicu Leu dok se moj stric i njegova žena ne vrate iz Njemačke. Koji mala ima ludi ritam... Jučer smo ga definitivno pokvarile, ali se zato danas vraćamo u normalu. Bar se nadam da se vraćamo, uspjela sam ju nagovoriti da ide spavati sada. :)

Marin se danas vraća iz Milana... Moram s njim razgovarati, gadno smo se posvađali prije dva dana i žao mi je... A posvađala sam se i s tatom, uglavnom ni tata ni Marin ne žele da prihvatim fotkanje za jedan časopis. Ma dobro, uspjeli su me odgovoriti od toga iako mi je malo žao jer su se dečki iz časopisa stvarno već potrudili i sa tekstom i samim time što su došli do mene. I ne, ne radi se o playboyu. :)
Što se tiče ostalih stvari... Pa recimo da je sve ok. Čujem se s Njim skoro svaki dan, bar sad možemo normalno razgovarati kada je na putu... Vidjela sam Njegovu ženu jučer u gradu...

Malo sam se uživila u sve ovo i nekako su mi se probudili majčinski osjećaji. Ne znam jel to ok, ali moram priznati da mi je poprilično zabavno biti s Leom i paziti da jede na vrijeme, spava, da se ne ozljedi... I onda sam razmišljala kada bi mogla birati čije bi dijete htjela imati. Odmah mi je pao na pamet On jer sam njegovu djecu vidjela i stvarno su slatki. Iako se već zna da će dijete biti lijepo na mene. :) Zezam se... Ali bez brige, ne namjeravam još imati djecu. Iako su djeca nešto predivno... posebno kada spavaju, kao anđeli su. Ah... Bolje da provjerim sada svog malog (privremenog) anđela...


Pusa,
Laura


17.01.2006., utorak

U kakvom mi to društvu živimo?


U gradu sam srela jednu curu koja je prije 2 godine hodala s mojim frendom. Iako sam poslije imala jedan dogovor, ipak sam pristala na kratku kavu. I pričale smo... o svemu. Pa smo baš tako došle i na jednu zanimljivu temu.

Pričala mi je kako je prije Božića odlučila sebe počastiti i da je bila na jednom mjestu gdje prodaju odjeću svjetski poznatog imena i da su se prodavačice prema njoj odnosile kao ono ''ti nemaš para, ovdje ti nije mjesto''. Rekla je da je od srama htjela propasti u zemlju, jer se istovremeno ta ista žena ulizivala malo starijoj gospođi koja se nije ništa razlikovala od nje, kaže da je možda imala 2, 3 lanca (zlatna) više oko vrata. Osobno nisam nikada to doživjela, a kupujem u 99% slučajeva na takvim mjestima i to u velikim europskim modnim središtima (Milano, Pariz, London). Mislim, mene bi osobno bilo sram da se tako odnosim prema kupcima, pogotovo zato što je baš ta prodavačica išla tri godine u srednju školu, a ova cura završava faks i daleko više zna i jednoga dana će daleko više zarađivati, ali kako je sama rekla, ne namjerava nikada više otići na to mjesto.

Mene samo zanima po kojim one kriterijima ocjenjuju da li imaš za njihovu robu ili ne? Možda po načinu odijevanja? Voljela bi čuti vaše mišljenje i ako ste imali takvih ili sličnih iskustava?


11.01.2006., srijeda

The Boy Is Mine - He Belongs To ME


Bila sam s (najboljom??) frendicom na kavi. Napokon da je i taj dan došao... sada znam zašto je ljuta na mene. Nazvala me otimačicom dečki. Molim?! O da, da, moja Ana je bacila oko na mog Marina (navodno dok on i ja još nismo bili skupa) i tvrdi da me je 3 puta tražila njegov broj. Ja ne znam što je s tim curama, sve navalile na njega. Ova jedna si umišlja da po novinama smije zagonetno govoriti o njemu i stavljati ga na tron ljepote hrvatskih sportaša, a ova mi sada tvrdi da sam joj ukrala dečka. Ukrala bi ga da su oni hodali ili nešto, ali ljudi, ako je ona samo maštala o njemu, ja nisam ništa loše napravila. Uostalom, i Marin se zaljubio u mene i voli me, tako da kako god okreneš on bi bio moj. I on je samo moj!!!

Što se tiče mog zdravstvenog stanja... Postavljena mi je konačna dijagnoza i na moju sreću je ispalo najbolje moguće. Oprostite zbog onoga neki dan, malo sam se preplašila svega toga, a i imam tu neku glupu naviku da od muhe radim slona. Vjerujte mi da sam u onim trenucima, kada sam saznala da nešto nije u redu, bila spremna svega se odreći, pa čak i svog života. Ali nema panike... Ipak ima Boga, i ne mogu opisati koliko sam sretna što nije najgore. Ovako će mi biti lakše i nadam se da ću pobijediti to zlo.

Kao što ste vidjeli iz mog prošlog posta, žena koja sebe naziva mojom mamom me čita. Ali bez brige, nemam namjeru se ograničavati zbog toga. Ja ću i dalje pisati što budem htjela.

Danas se moram iskupiti Marinu što sam bila totalna gadura prema njemu, a što se tiče Njega... Čula sam se s Njim, ali nemam pojma kad ćemo se vidjeti. Nisam ovih dana ni stigla razmišljati o Njemu previše, a koliko znam On uskoro poslovno ide negdje tako da mi opet preostaje samo moj dečko. :)

Pusa,
Laura


10.01.2006., utorak

Prva i zadnja stvar za ženu koja me rodila- e za to ti hvala!


Dobila sam pismo, od mame. Iako su puna 2 lista ispisana, pročitala sam ga u jednom dahu. Ne znam koliko su njezine riječi iskrene i koliko je sve to što je napisala istina. Dala mi je da na neki način biram. Da biram da li želim da postane dio mog života i da samim time ostane u Hrvatskoj, ili odlazi kod svoje druge kćeri.
Dugo sam razmišljala... U glavi su mi samo sve one godine kada smo tata i ja bili sami, sva ona pitanja druge djece gdje je moja mama, sve one priče moje obitelji o njezinoj podloj prijevari... Način na koji je prevarila tatu... Oni rođendani kada sam čekala da me nazove, kada sam vjerovala da će se vratiti i da će opet biti s nama. Moji prvi dani u školi... U glavi mi je i onaj dan kada sam kupovala svoj prvi grudnjak... I onaj kada sam se odlučila udati, otišla živjeti u Italiju... Pa i onda kada se moj muškarac oženio drugom... I ovi dani kada se pokušavam suočiti sa bolešću. I još niz sitnih stvari...

Nikada nije bila tu kada sam ju trebala. Trebam li ju sad? Zvučat će možda okrutno, ali ne trebam ju. Za mene ona i dalje ne postoji. Napravila je sranje, otišla i sada kada ja imam 23 godine i svoj život, sada se sjetila! Kasno je, a i ne vjerujem da se toliko promijenila. Mislim da ne zaslužuje da joj oprostim sve to. Previše je to godina i stvari koje je propustila.
Samo mi je drago da shvaća da smo tata i ja uspjeli i bez nje, drago mi je da je svjesna koliko je mogla imati da je bila malo pametnija.

Mama, oprosti, ali ne želim te u životu. Potrebnija si svojoj drugoj kćeri. Tata i ja smo se svejedno navikli na činjenicu da smo sami. Morat ćeš se zadovoljiti čitajući ovo... Što mi nije ni malo drago, ali dat ću ti bar tu šansu, pošto me čitaju mnogi drugi meni nepoznati ljudi... Nepoznati, baš kao i ti!


Laura


08.01.2006., nedjelja

Čovjek je kao dah; dani njegovi kao sjena što prolazi


A baš nemam sreće! Opet sam u Zagrebu, došla sam danas rano ujutro jer me tata zvao da je hitno. Ajme, ne mogu vam opisati kako sam se prestrašila, mislila sam da se s njim nešto dogodilo. Ali nije... i drago mi je da nije. Radi se o meni. Ponavljala sam prošli tjedan sve pretrage nakon što su neki nalazi bili loši. I nema dobrih vijesti za mene. Tata je plakao... Ali ja nisam pustila ni suzu. Samo mi još nije jasno čime sam zaslužila to...
Nemam vam snage napisati o čemu se radi, valjda još ni sama nisam svjesna svega. Još uvijek mi se čini kao da je to nešto što se drugima događa, pa zašto bi se i meni? Zašto mi neka viša sila ne dopušta da živim onako kako ja želim?
Zašto se ovakve stvari događaju kad sam sretna?

Ni ne znam zašto ovo pišem... ne morate čitati. Ali ja nekako moram to izbaciti iz sebe. Bojim se sutrašnjeg dana, i onog nakon sutra. Bojim se izaći van, ne želim vidjeti Marina jer mu ne mogu reći. Kad bi me bar netko zagrlio i rekao da je sve jedna velika pogreška. Da je sve u redu, da ću nastaviti sa svojim životom tamo gdje sam stala.
Kako sam dugo gradila svoje snove, napokon sam ih dijelom počela živjeti, i taj prokleti trenutak je srušio sve.
Da mi je netko rekao da će moj život u ovim godinama prestati... ne bi ni pomišljala da dođem na ovaj svijet. Ali valjda trebam biti zahvalna i na ovo malo godina i na svemu kroz što sam prošla. Opet... mislim si... pa preživjela sam puno toga, zašto ne bi i ovo?
Oprostite mi...


Laura


03.01.2006., utorak

Bez naslova


Nisam otišla na skijanje... Idem u četvrtak. Tata me nije pustio jer mi neki nalazi nisu baš u redu i htio je da to provjerim. Mislim, nije ništa ozbiljno... Bar se nadam.

On je u gradu i neke se čudne stvari događaju u vezi Njega. Mislim drago mi je zbog Njega, ali... Večeras ćemo se vidjeti. Opet nakon dužeg vremena...

Joj kako je Marin čudan... Kao prvo, želi se doseliti k meni u stan, misli da je to najbolje za našu vezu. Već je počeo navaljivati, ali ne može, zbilja mu ne mogu dopustiti da dođe k meni. Znam kako je živjeti sa dečkom, a znam i kako bi bilo s njim... Odu k vragu sve moje tajne i nema više šanse da se viđam s Njim. Druga stvar s kojom me gnjavi je ta da želi otići iz svog kluba. Ne znam otkud mu te gluposti... Poludio je!

Tata se vratio i već smo dosta razgovarali... o svemu. Najviše o mojoj mami, za koju on misli da se skroz promijenila i da zaslužuje da joj oboje, a posebno ja dam šansu. Danas me čak zvala da pita kako sam i što je doktor rekao.
Tata nije mogao a da ne spomene i ono zbog čega smo se posvađali prije njegovog puta u Dubai. Probat ću vam malo objasniti. Onaj put kada smo On i ja bili u Njegovom autu ispred tatine kuće, tata je vidio da sam s nekim u autu. I on misli da sam ja bila u autu s Njegovim bratom jer valjda i on vozi taj auto. Njihovo ime nije baš najomiljenije u Hrvatskoj javnosti, a moj tata ih zna valjda puno bolje pa me upozorio da se držim dalje od njih. Uglavnom, rekla sam tati da se ne radi o Njegovom bratu (iako on spava s curama moje dobi, ali ja ne idem tako nisko) i da me prestane ispitivati o tome jer mu stvarno nemam namjere ništa reći.

Mislila sam da će sve ovo s Njim biti jednostavnije, ali nemam sreće. Neću više razmišljati o tome, još malo pa dolazi kod mene i jednostavno ću se prepustiti i uživati... Sutra je na rasporedu Marinova utakmica i večer s njim, a u četvrtak napokon mozak na pašu (ili bolje na led i snijeg)- skijanje! Jedva čekam...

Pusa svima


<< Arhiva >>